Poštovani!

Udruga oboljelih i liječenih od karcinoma pluća "Kaj sad?" ponovno organizira akciju za naše građane, pod nazivom "Puhanjem do zdravlja".

Akcija "Puhanjem do zdravlja" provodit će se u Ivancu,na Trgu hrvatskih ivanovaca, kod Gradske vijećnice, dana 15.06.2013.godine, u subotu, od 9-12 sati.

Svim zainteresiranim građanima naši će volonteri - liječnici, medicinske sestre i tehničari - mjeriti krvni tlak, odrediti razinu šećera u krvi, odrediti indeks tjelesne mase, te , po prvi put u Ivancu, napraviti tzv.spirometriju - pretragu kojom mjerimo kapacitet pluća, sa očitanjem svih nalaza i kratkim konzultacijama s našim liječnicima - volonterima.

Ovom akcijom želimo potaknuti naše građane na redovitu brigu o svojem zdravlju, na redovite preventivne preglede te važnost pravodobnog uočavanja zdravstvenih poteškoća. Zbog toga pozivamo sve zainteresirane odrasle osobe da dođu u Ivanec, na Trgu hrvatskih ivanovaca, kod Gradske vijećnice, dana 15.06.2013.godine, u subotu, od 9:00 sati,i uz našu pomoć, besplatno i bez uputnica, provjere svoje zdravstveno stanje.

Kao i dosadašnje akcije Udruge oboljelih i liječenih od karcinoma pluća "Kaj sad?", i ova se akcija provodi u suradnji sa Bolnicom za plućne bolesti i TBC Klenovnik, koja nam je i ovaj put, uz veliku pomoć dr.Čehok-Kovačević Nevenke, liječnice specijaliste opće medicine iz Ivanca, glavni sponzor akcije.

Nadam se da ćete nam se u što  većem broju priključiti u našoj akciji na Trgu!

Manuela Hojsak

Dopredsjednica Udruge

U subotu, 25. avibnja u 10 sati, sastali smo se kod kipa  Grgura Ninskog, na Franjevačkom trgu. Do polaska u obilazak grada, osvježili smo se (kava, piće) na terasi obližnje kavane u palači Herczer. Bilo je lijepo. sunčano, malo prohladno proljetno jutro.

"Varaždin mi je mjera i obrazac" – govorio je Miljenko Stančić, i doista, svima koji su se rodili, živjeli ili makar nakratko posjetili Varaždin, ove će riječi dočarati atmosferu grada po mjeri čovjeka. Varaždin uistinu jest i uvijek je bio takav – grad čarobnih jabučnozelenih i narančastih stančićevskih sutona, magličastih svitanja s mirisom svježeg kruha, mjesto gdje se kosovi i dan danas gnijezde u parku nadomak baroknog centra prepunog cvijeća koje – bez obzira ukrašava li gradske lanterne i lijepo uređene fasade ili se poput slapova slijeva do nogu pješaka – zadivljuje prolaznika i biva nedirnuto sve do samog uvenuća: klinčeki, batoneki (varaždinski izraz za božur), tulipani, mačuhice i ruže, ruže…

Laganom šetnjom obišli smo barokni centar grada. Vodio nas je osobno Miran Bojanić Morandini, ravnatelj Gradskog muzeja. Najprije smo - Uršulinskom ulicom - prošetali do Starog Grada u kojem se muzej nalazi. Voditelj je izabrao najbolji put, kako bismo doživjeli srednjvjekovnu utvrdu u svoj svojoj ljepoti.

Stari grad predstavlja jedinstvenu sintezu graditeljskih stilova . Od gotike preko renesanse do baroka, sačuvao je do danas izgled tipične srednjovjekovne utvrde na vodi. Nakon toga razgledali smo Povijesni dio Gradskog muzeja koji se nalazi u samoj utvrdi. Gradski muzej Varaždin utemeljen je na poticaj Varaždinskoga muzealnog društva i svečano otvoren 16. studenoga 1925. godine, u prostoru utvrde Stari grad. Jezgru tadašnjega, prvotnog postava sačinjavale su donacije poznatih varaždinskih obitelji. Tijekom godina obogaćivale su se muzejske zbirke zahvaljujući kojima je Muzej prerastao u ustanovu kompleksnoga tipa.

U muzeju smo mnogo toga vidjeli i naučili. Premda je za neke naše članove obilazak bio vrlo naporan, sve su hrabro i stoički izdržali. Ostatak vremena do ručka proveli smo - uz mnoga zastajkivanja i zanimljive opise našeg vodiča - u laganoj šetnji kroz barokni centar Varaždina. Preko Stančićevog trga, i Gajeve ulice došli smo na glavni gradski trg, popularno Korzo, gdje smo pogledali i upoznali se s poviješću Gradske vijećnice, u čijem se najstarijem dijelu može vidjeti gotički luk. Zgrada je obnovljena u 16. stoljeću. Od tada, pa sve do danas, kroz gotovo 4 stoljeća, tu je sjedište gradske uprave.

Zatim smo Gundulićevom ulicom, koju Varaždinci nazivaju Dučanska, otišli do crkve Sv. Nikole, najstarije crkve i župe u Varaždinu. Sv. Nikola je, kao što je poznato, svetac-zaštitnik Varaždina, pa je njegov dan, 6. prosinca, ujedno i dan grada Varaždina.

Nakon obilaska grada otišli smo u restoran "Park", gdje nas je čekao obilan ručak. Ostatak vremena proveli smo uz ugodno i prijateljsko druženje, razgovor i šale, pa je vrijeme brzo prošlo.

Kao i uvijek, rastanak je došao brzo. Uz želje za dobro zdravlje svakom od nas, oprostili smo se od naših domaćina. Nadamo se ponovnom susretu i tome se radujemo.

Zabilježila:

Nina Lipljin
u Varaždinu, ponedjeljak, 27. svibanj 2013.

Dodatak: Kratka povijest Varaždina

Varaždin je šarmantan, barokni grad s preko 50 000 stanovnika. Grad se smjestio na desnoj obali Drave, 79 km sjeveroistočno od Zagreba. To je jedan od najstarijih hrvatskih gradova, čije se povijesno ime (Garestin) spominje po prvi puta 20. kolovoza 1181. u ispravi hrvatsko–ugarskoga kralja Bele III. Varaždin je prvi hrvatski grad koji je stekao status slobodnoga kraljevskoga grada poveljom kralja Andrije II. iz 1209. Povelju kralja Andrije II. iz 1209. potvrdio je 1220. pravnim dokumentom kralj Bela IV. Kralj Matija Korvin 12. 08.

1464. podijeljuje i potvrđuje gradu Varaždinu grb. (Litterae armales). Kad je carica Marija Terezija 1767. godine osnovala Hrvatsko kraljevinsko vijeće, za njegovo je središte odredila Varaždin, koji je time postao glavnim gradom kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. To bi bio još i danas, misle Varaždinci, da se varaždinski šegrt Vrček, bježeći pred gazdinom svinjom, sa zapaljenom cigaretom u ustima, nije  popiknul na kantu s bojom i opal na hrpu suhoga lišća, koje se od žara cigarete zapalilo. U katastrofalnom požaru 25. travnja 1776. izgorjele su dvije trećine grada. Kraljevinsko vijeće i ban napuštaju Varaždin.

Tko ne poznaje Varaždince, njihovu upornost i tvrdoglavost, mogao bi pomisliti da su očajavali. Ali ne! Kao za inat, Varaždin se oporavljao, izgrađivao, razvijao − i tako sve do dana današnjeg …

Jedna sam od idejnih začetnica, sudjelovala u organiziranju i osnivanju naše udruge. Četiri godine radila sam kao dopredsjednica udruge. Sada mislim da mogu reći da sam aktivna članica, radim direktno sa oboljelima, a svakodnevno sam u kontaktu s njima i njihovim obiteljima. Dobro poznajem potrebe naših korisnika, a i problematiku rada i funkcioniranja udruge u ovim teškim vremenima.

Dakle, 10.07.2008. udruga je osnovana sa 13 članova osnivača, velikim entuzijazmom i plemenitim ciljem. Od tada broj članova je uvijek u porastu, bez obzira što nas mnogi brzo i prerano napuštaju, te nas trenutno ima blizu 100 (devedeset i nešto, broj varira iz dana u dan). Mogu ponosno reći da se u tih 5 godina nitko nije ispisao, a oni koji su otišli, otišli su zato, jer su na žalost izgubili borbu sa bolešću.

Po osnivanju nismo imali ni jedne kune. Račun smo otvorili tako, što smo mi osnivači uplatili prvu članarinu. U pomoć su nam prvi pritekli predsjednik udruge (i sam oboljeli i liječeni) dajući nam svoju kuću za službeno sjedište udruge. Općina Klenovnik nam je iz svog skromnog proračuna uplatila prvih 1000 kn, na tek otvoreni prazan račun. Zatim Bolnica Klenovnik koja nam je dala prostor, opremu, svu logističku potporu za sve aktivnosti koje smo provodili (predavanja, skupštine, akcije „Korak ispred raka pluća“, razne aktivnosti itd). Dobro znamo da smo morali plaćati prostor opremu, režije, telefon, internet, uredski materijal itd ...da ne bi mogli pokriti sve troškove za aktivnosti koje smo provodili (a bilo ih je puno).

Akcije kao što su „ Korak ispred raka pluća“ van bolnice, ni bez pokroviteljstva bolnice ne bi mogli provesti. U našem radu i rezultatima rada vrijednost su prepoznali mnogi: mediji koji nas uvijek prate u svemu, grad Ivanec, Županija Varaždinska i još mnogi sponzori i donatori. Kad sve to zbrojimo – veliki je posao vođenje dokumentacije, organiziranje aktivnosti, traženje sponzora itd... Ali sve to je samo popratni dio posla. Naš glavni zadatak je bolestan čovjek, njegova obitelj, prepoznavanje njihovih potreba, informiranje, educiranje, omogućavanje razmjene iskustava, pružanje moralne podrške – to im je najpotrebnije i moramo im biti stalno dostupni. U tom djelu (najvažnijem) posla u udruzi moramo biti spremni na to da nismo bitni mi, naše želje, potrebe, naša želja za promocijom, nego je bitan naš svaki korisnik. Moramo prepoznati njegove želje i potrebe i djelovati na način da svakomu adekvatno pomognemo. Mi, koji to svakodnevno radimo znamo koliko je to teško kad radimo sa većom grupom ljudi, (a mi nismo psiholozi). Moramo uvijek program prilagoditi tako, da ga svi mogu pratiti fizički te da svako tu nađe način da se opusti i da bude sretan.

Mislim da i u ime predsjedništva udruge mogu pozvati sve ljude dobre volje koji su spremni na taj način raditi u udruzi u korist naših oboljelih, neka dođu i uključe se u udrugu.

Na kraju mogu reći da sam uz sve teškoće u četiri godine u organizaciji rada udruge i radu s oboljelima, a sada samo u radu s oboljelima, veoma zadovoljna rezultatima rada koje je udruga postigla. Iza nas su brojne aktivnosti, koje sve možete vidjeti na ovoj našoj stranici. Financijsko poslovanje nam je također uvijek pozitivno i svake godine si možemo dozvoliti organizaciju dva jednodnevna izleta, gdje naši korisnici ne moraju ništa platiti, samo doći i dobro se zabaviti, razmjenjivati iskustva i stjecati nova prijateljstva.

Kako bi vam što jasnije prikazala koliko je važan individualan pristup svakom onkološkom bolesniku u prilog vam stavljam rad na temu „Etički odnos prema onkološkom bolesniku“. U tom radu nisu samo moja razmišljanja i riječi, tu su i mišljenja poznatih hrvatskih, europskih i svjetskih stručnjaka (onkologa, psihologa, etičara.....), a ja sam ih samo skupila jedan mali dio u ovu prezentaciju.

Štefanija Pintarić